Where Rainbows End

iliti Gdje je nestala sloboda mišljenja/pisanja...

Koliko od vas zna čime se bavim? A koliko vas zna koliko u tome uživam? Koliko vas smatra da nisam od onih koji nemaju savjest i kojima je u interesu jedino potkopavati radnu atmosferu? Srećom po mene pa ovo nije Trenutak istine. ;)

Slučaj prvi. U zadnjih dvije godine, posebno ove posljednje, dobila sam više pozitivnih kritika na rad nego što sam mislila da će ih ikada biti. Bilo da je riječ samo o gledateljima, bilo da je riječ o sadašnjim ili bivši sportašima. Sad me svi pitaju jesam li toliko tašta da me jedna negativna bacila na koljena. Ne, kritike su sastavni dio posla i da, nisu sve zlonamjerne, no kad dođu od osobe koju ste u apsolutno svai put spomenuli kao divnu, krasnu, znalca, vizionara (...) i kad taj isti ne zna ili ne želi čuti razloge zbog kojih je nešto napisano ili nije (na kraju, zašto mu se i opravdavati, niti vi njemu ne određujete kako će obavljati svoj posao)...ma `delete´ sve ovo, duga i komplicirana priča. Sam napomena da ta osoba nije kolega, s njima nikad niti najmanjeg problema. Wow, vidi pozitive na kraju cijele priče! ;)

Slučaj drugi. Imate tekst od osam pasusa plus uvod. Na pozitivu otpadne 80-85% teksta, tek dvije riječi (o čemu su se složili i ostali prisutni) razlog su zbog čega vam stiže mail u kojem se prozvani (iako to nije, on je sam tako zaključio) digao na zadnje noge. `Delete´ i ovo jer vam i ovaj slučaj nije baš najjasniji.

Poanta: Dobar = glup!

Poruka upletenima: Mogu ja biti i gnjida. Samo što ne želim!

Ili je moj tata cijelo vrijeme u pravu - sportsko novinarstvo nije za žene...

"Ljubav je poput rata: lako ju je započeti, ali vrlo teško zaustaviti."

Imam frenda koji me je nedavno upitao da li se ljubav traži ili se ona jednostavno dogodi. I dalje ne znam zbog čega je pomislio da bi od mene mogao dobiti točan odgovor. Je li zbog toga što su cure senzibilnije oko emocionanih pitanja, je li zbog toga što sam starija od njega ili zbog moje veze od sedam godina. Ispravak, bivše veze od sedam godina.

Da, da, ona ista osoba koja je još do nedavno smatrala kako u životu voliš samo jednom i kako je sve ostalo tek priprema, prekinula je vezu koja je već godinama bila bliža braku nego tome - prekidu. Ne, nisam izgubila ideale, i dalje ljubav gledam istim očima, samo danas (pitam se da li zbog godina) vjerujem kako ljubav postoji ne samo u raznim oblicima već i u raznim osobama, koje će nam kroz život proći u tom i tom razdoblju života.

Što kada se nađete pred odlukom čiji je odgovor sve onoj drugoj strani, a vaše su želje previše daleko od toga? "Popustiti" osobi s kojom ste, pa dugoročno unesrećiti i njega i sebe ili priznati kako je bilo lijepo, predivno, ali kako vam se od toga trenutka putevi razdvajaju? Svatko od nas ima svoja riješenja, ja sam odlučilatako , i tko zna, možda vrijeme pokaže da sam pogriješila, ali barem sam do kraja ostala poštena, prema njemu, prema sebi, prema svome srcu, prema ljubavi.

Ovo nije neka tugaljiva priča o kraju jedne velike i divne ljubavi, već samopomoć, ali i dokaz samoj sebi da sam izrasla u osobu u koju sam smatrala da nikada neću. Snažnu i neovisnu. Ako ću poslušati svoje srce, a samo se njime i vodim, došla je faza u kojoj se ne moram skrivati iza lveze kako ne bi bila povrijeđena, kako drugi ne bi vidjeli moje slabosti i kako bi imala sigurnost da ću i sutra biti voljena. Spontanost je nešto što je kod mene bila tek riječ u riječniku, sada je pokušavam i živjeti.

Ako još uvijek netko nije siguran, razlog moje slobodne nije "neka nova ljubav", "prevara" ili "navika", kao što rekoh, i ja sam odrasla u odnosu na proteklih sedam godina i vrijeme je da se razvijam i van te veze. Veze koja mi je svh tih godina bila sve.

Koliko ljudi me osuđuje? Ne znam, nitko me otvoreno nije nazvao glupačom, ali vjerujem kako takvih ima više nego onih koji mogu shvatiti moje razloge. Koliko ima onih koji te razloge razumiju? Ali iskreno razumiju? Vjerujem da ih ima ... barem par.